Međunarodni dan sjećanja na Holokaust
Autor: Administrator , 15. 2. 2015.
Ove je godine svijet obilježio sedamdesetogodišnjicu završetka jednog opako isplaniranog zločina, u golemom nizu njih, smještenog u žicom ograđeni prostor, strogo kontroliran i do u tančine isplaniran. Riječ je o nacističkom logoru Auschwitz – Birkenau znanom i kao logor smrti, smještenom u Poljskoj. Brojni nedužni ljudi, civili, svih dobnih skupina i brojnih nacija, ondje su provodili posljednje trenutke svojega života nadajući se životu izvan žice. Njihovu ljudsku sliku permanentno su kvarile spodobe uštogljene u stroge nacističke uniforme, nastojeći im iz dana u dan, mehanički i beskompromisno, ucijepiti osjećaj bezvrijednosti i smetnje, tiranije i agresije.
Nisu uspjele. Spodobe su nestale trenutkom ulaska savezničkih snaga kroz vrata „hrama smrti“ dočekane dobrodošlicom cinički iscerenog natpisa Arbeit macht frei (Rad oslobađa), postavljenog u nadi stvaranja nekog novog, „boljeg“ svjetskog poretka iza kojeg je zapravo stajalo manipulativno ludilo konstantno ubrizgavano u sve pore ljudskog, civilizacijskog života.
Malobrojni ožičani sretnici (njih oko 7 500) uspjeli su dočekati spasonosan dan 27. siječnja 1945. godine koji im je jednom za svagda iz nosnica istjerao jetke mirise ljudske paljevine protkane osjećajem egzistencijalne jeze. U njihovim očima istopile su se posljednje slike užasa. Izašle su van, slobodne, poduprte suzama radosnicama.
I mi smo se, učenici osmog razreda, u sklopu izbornog predmeta Građanskog odgoja i obrazovanja prisjetili gore izrečenih trenutaka posrtaja humanih, općeljudskih vrijednosti činom pohlepe i gramzljivosti pojedinaca koji su sebe smatrali „nadljudima“ i“ herojima čovječanstva“ uzimajući si pravo likvidirati svakog onoga koji se nije uklapao u krute okvire njihovog doživljaja stvarnosti.
Prezentaciju smo završili riječima autora poznatog književnog djela Mali princ:
“Samo srcem čovjek može vidjeti istinu, bitno je očima nevidljivo.”
Augustin Knežić, prof.