Ove je godine svijet obilježio sedamdesetogodišnjicu završetka jednog opako isplaniranog zločina, u golemom nizu njih, smještenog u žicom ograđeni prostor, strogo kontroliran i do u tančine isplaniran. Riječ je o nacističkom logoru Auschwitz – Birkenau znanom i kao logor smrti, smještenom u Poljskoj. Brojni nedužni ljudi, civili, svih dobnih skupina i brojnih nacija,  ondje su provodili posljednje trenutke svojega života nadajući se životu  izvan žice. Njihovu ljudsku sliku permanentno su kvarile spodobe uštogljene u stroge nacističke uniforme, nastojeći im iz dana u dan, mehanički i beskompromisno, ucijepiti osjećaj bezvrijednosti i smetnje, tiranije i agresije.

Nisu uspjele. Spodobe su nestale trenutkom ulaska savezničkih snaga kroz vrata „hrama smrti“ dočekane dobrodošlicom cinički iscerenog natpisa Arbeit macht frei (Rad oslobađa), postavljenog u nadi stvaranja nekog  novog, „boljeg“ svjetskog poretka iza kojeg je zapravo stajalo manipulativno ludilo konstantno ubrizgavano u sve pore ljudskog, civilizacijskog života.

Malobrojni ožičani  sretnici (njih oko 7 500) uspjeli su dočekati spasonosan dan 27. siječnja 1945. godine koji im je jednom za svagda iz nosnica istjerao jetke mirise ljudske paljevine protkane osjećajem egzistencijalne jeze. U njihovim očima  istopile su se posljednje slike užasa. Izašle su van, slobodne, poduprte  suzama radosnicama.

I mi smo se, učenici osmog razreda, u sklopu izbornog predmeta Građanskog odgoja i obrazovanja prisjetili gore izrečenih  trenutaka posrtaja humanih, općeljudskih vrijednosti činom pohlepe i gramzljivosti pojedinaca koji su sebe smatrali „nadljudima“ i“ herojima čovječanstva“ uzimajući si pravo likvidirati svakog onoga koji se nije uklapao u krute okvire njihovog doživljaja stvarnosti.

Prezentaciju smo završili riječima autora poznatog književnog djela Mali princ:

“Samo srcem čovjek može vidjeti istinu, bitno je očima nevidljivo.”

Augustin Knežić, prof.

Galerija slika