Osnovna škola Lijepa naša Tuhelj

Naše novinarke iz 5.r, Veronika i Karolina, pričale su s književnicom o tome zbog čega je odlučila pisati upravo za djecu, a ne za odrasle i o tome sprema li možda koju novu knjigu. Gospođa Željka na sva je pitanja spremno odgovorila i istaknula kako već ima toliko završenih slikopriča da bi mogla izdati četiri nove zbirke te da u ladici čuva i završene igrokaze kojima još samo nedostaje kazalište u kojem bi se izveli. Rad s djecom je odabrala jer su ona jednostavna, izravna i znaju pokazati svoje osjećaje. Osim toga, ističe kako se s djecom jako dobro razumije, što se moglo i osjetiti za vrijeme susreta s djecom.

Dotaknuvši se vječitog pitanja lektire i njene popularizacije, autorica smatra kako bi ona mogla postati draža djeci kada bi se čitali najzanimljiviji ulomci i kada bi se o njima razgovaralo. Dodaje kako bi se u lektiru trebale uključiti knjige o starom Egiptu, o automobilima i sl. Napominje kako je važno da te knjige budu dobro napisane.

I za kraj, dijelimo s vama savjet svim mladim nadama koje bi se jednog dana željele baviti pisanjem, a to je da 'čitaju, čitaju i čitaju'. Gospođa Željka također savjetuje svima da surađuju u dječjim listovima kao što su  Smib  i Modra lasta ili u radio emisijama poput  Stigla je pošta.

 „Književnica nam je pričala četiri priče: o miješalici, usnoj harmonici, uplašenom balonu i o malom oblaku koji je narastao. Imala je torbu Ljubicu Torbić. Pričala nam je o djevojčici koja je kupila usnu harmoniku, a ta njena usna harmonika je išla u muzičku školu. Kad se spustio mrak, odmah je otišla u svoju zgradu i tamo se bacila na stol. Ujutro kad ju je djevojčica vidjela na stolu, pitala se što radi na stolu. Ta je djevojčica bila književnica. Ona se zove Željka Horvat-Vukelja.“

Erika, 3.r.

„Književnica nam je dala ocjene na kraju. Pričala je priče i postavljala pitanja… mi smo joj pomagali da završi priče.“

Anja, 3.r.

Galerija slika